no name blog

evo me opet, nakon godinu dana. i nemam nikakvu inspiraciju da pišem

Dvojca policajaca, odnosno službenika zagrebačke policijske uprave, koji su na parkiralištu motela pronašli “podeblji” novčanik. Kartice, dokumenti, + 6 000 kn gotovine (Antetu, još uvijek ni traga). Pošteni policajci, (ha, kao da bi policajci mogli i bit nekekvi drugačiji, doli pošteni), su naravno pronađena dobra vratili (ne)sretnom vlasniku. Big deal. Mislim, šta bi se od policajca mogao očekivati i neki drugačiji potez?. Svi znamo odgovor na to pitanje. “Prljavi policajci”, naravno, nisu naša hrvatska umotvorina i činjenica je da ih ima širom razvijenog i nerazvijenog svijeta . Negdje više, drugdje manje. Mene zabrinjava to, jer o takvim “podvizima” poštenih policajaca, ljudi, moram čitat u novinama, gledat na tv-u, ili slušat na radiu. Kao da je to svjetsko čudo. I onda se ja i svi oko mene moraju čudit tome. Ne samo čudit. Čak nam mora bit i drago da čujemo takvu vijest o poštenim policajcima. Takve vijesti nam, na kraju, trebaju uljevat nadu, kako ipak i u ovoj državi ima još koji pošten čovjek, ili policajac i da možda ipak nije sve otišlo u k*. Kako je to jadno i žalosno. Jer situacija bi ustvari trebala biti obrnuta. Bilo bi normalno, da nas mediji, tu i tamo opet ne baš prečesto, obavještavaju o nekom korumpiranom policajcu ili državnom dužnosniku. Tu ne mislim na to da pišu o nekom “drvenjaku”, koji je za 50 ili 100 eura pokušao, kroz prste progledat nekom prekšitelju ograničenja brzine, ili sl. Mada ne tvrdim da se o takvim slučajeima ne piše. Naravno i treba da se piše o tome. Mene, samo zanima kada će se konačno početi pisati o krupnijoj podmitljivoj i korumpiranoj gamadi.
Roko i Josip, u svakom slučaju zaslužuju i pohvalu i pažnju javnosti. Oni su pošteni policajci. Naravno da nisu jedini, ja se nadam i vjerujem da su oni dio velike većine takvih ljudi u našim policijskim upravama i postajama. Samo pitanje je u tome, koliko vrijedi njihov rad, zasnovan na poštenju i poštivanju zakona, kada prije ili kasnije, svaki pošteni policajac, bude “zablokiran” iz nekih viših instanci, ako se njihova istraga počne opasno približavat imenu nekog poznatog državnog dužnosnika ili političara.

Falcone

Ok, čak ako policija i obavi svoj dio posla, tada pak, na red dolazi jedna (šta se korumpiranosti tiče), gotovo nepremostiva barikada, svima poznata farsa, pod imenom “pravosuđe”. Kojeg li ironičnog naziva.
Ne mogu dočekati dan, kada će se iz ovog hrabrog (kada treba i ratničkog) naroda “probuditi” i pojaviti neki naš hrvatski Falcone. Čovjek koji se krajem prošlog stoljeća, u Italiji usudio dirnuti u osinje gnjezdo zvano “cosa nostra”. Jučer sam na RTL-u gledao film o tom ludo hrabrom (i mrtvom) čovjeku. Dali je uzalud očekivati i nadati se dolasku nekog takvog i u našu balkansku zbilju. Nekoga tko će se konačno pobrinuti i za “našu stvar”, ili će nam jedini izlaz biti taj da tražimo rješenja u vidu djelovanja nekih organizacija poput “crvenih brigada” .

Vjerujem da je dosta onih ljudi, koji su listali današnji Novi List, ostalo šokirano fotografiranim prizorima na 11. stranici, rubrika “Svijet”. Mjesto događanja, Pakdashtu, daleki Iran. Događaj, javno bičevanje i pogubljenje (vješanje) iranskog serijskog ubojice i silovatelja.
Dok sam gledao sliku “lika”, koji se klati, obješen plavim konopcem, na kran masivne auto-dizalice, iznad mase ljudi, u prvi tenutak sam pomislio da je riječ o nekom umjetničkom performance-u ili nečem sličnom. Pomislio sam kako mi se “sljepilo” nekoliko novinskih stranica, te da sam nehotice, listajući “skočio” do rubrike “Kultura”. Pročitavši naslov “Obješen vampir iz pustinje” (aut.S.Brajčić), shvatio sam da “lik” koji se na slici klati, ustvari nije lutka. U prvi trenutak me je taj prizor podsjetio na stari primorski običaj vješanja i spaljivanja pusta ili mesopusta, kako vole reć u istočnom riječkom prigrađu. Samo ovog, sa slike, još nisu bili zapalili.
Nadalje, čitajući tekst, upitao sam se, dali se tog lika, kojeg su objesili, čak prije toga i javno izbičevali, uopće može nazvati čovjekom.
21 žrtva “vampira iz teheranske pustinje”. Od toga 17-tero, većinom muške djece, koja su bila silovana, te potom ubijena i ostavljena u pustinji. To šta je većina žrtava bila iz izbjegličkih afganistanskih obitelji, koje se, iz straha, nisu usudile obratiti policiji, govori o pronicljivosti i “intelektu” monstruma.
Koliko god mi se prizor čovjeka, visoko obješenog na kran dizalice, činio mučnim, vulgarnim, neciviliziranim, ne mogu, ne priznati, da nisam pomislio kako je smrad dobio upravo ono, šta je i zaslužio. Možda i manje. Možda ga je trebalo još i zapaliti. Ako nitko drugi s tim će se složiti obitelji žrtava, ovog bolesnika.
S druge strane, razmišljam, kako je taj čovjek bolesnog i poremećenog uma, možda isto imao obitelj, koja mora nastaviti živjeti dalje, živjeti u sjeni monstroumnih djela. Dali je tim ljudima, ako postoje, daljni život upropašten i dali je njihov život, život, ili pakao. Možda se, na kraju treba upitati i o životu čovjeka koji je bio “sposoban” učiniti takva zlodjela. S obzirom na “težinu” njegovih (ne)djela, jako teško je objektivno sagledat čitavu priču iz dalekog Irana.

Iran u Hrvatskoj

O čitavo ovoj priči, iz nama dalekog Irana, sutra će vjerovatno malo tko razmišljati, pa tako i ja. Uopće šta nas i mene briga o tamo nekom smaknutom iranskom pedofilu, “Amnesty Internacional”-u, ljudskim pravima, osjećajima žrtava ili članova obitelji kriminalaca. Imamo mi svoj Iran, na hrvatski način. Imamo svoje “imame” pedofile, zlostavljače i razarače obitelji. Naš kriminal, pljačke, ubojstva, ratne zločine i zločince, ubojice policajaca i trudnica. Imamo naše rane iz zadnjeg rata, našu “zakonitu” privatizaciju-pljačku. Imamo našu mladost ogrezlu u drogu i kriminal, opčinjenu “svetim” materijalnim vrijednostima. Imamo… ma da nema više smisla niti nabrajat sve ljepote kojima raspolažemo u našoj maloj prekrasnoj zemljici, na brdovitom Balkanu. Može netko mislit i govorit šta god hoće, ali mi JESMO na balkanu, kako god okreneš. I zemljopisno i “mentalno”.

Uglavnom, ne mogu odoljet tome da ne zamislim jednu ljepu auto-dizalicu, parkiranu na Jelačić placu ili na bilo kojem drugom trgu, bilo kojeg hrvatskog grada. Možda bi se kriminalci konačno počeli bojat ovog napaćenog i prepaćenog naroda. Možda. Tko zna o čemu su razgovarali Mesić i Hatami za zadnjeg posjeta iranskog predsjednika, našoj Republici?

Evo, koristim priliku pa da zaželim puno zdravlja, sreće i dobre volje, svim curama, ženama, majkama, bakama, sestrama, kćerima, unukama itd… , svim onima koje poznajem ili ne poznajem. Mislim da nije potrebno posebno napominjati kojim povodom :).

Dan žena, dan koji u meni budi neke drage uspomene, sjećanja iz djetinjstva. Dan koji bi redovito, čini mi se da je bar prije bilo tako : ), konačno nagovještavao dolazak proljeća, nakon dosadnih, hladnih i kratkih zimskih dana. Dan, kada smo kao klinci, u školi, s veseljem, masovno izrađivali nekakve sitne pokloniće za naše najdraže mame i tete te ih ukrašavali prvim proljetnim visibabama. Prisjećam se da bi jedva dočekao trenutak da dotrčim doma i onako zapuhan, predam mami to, svojih ruku djelo. Taj mali, ponekad možda i neuredni ili ne baš precizno izrađeni, znak pažnje, koji sam ja napravio samo za moju mamu. I sjećam se da sam jedva čekao njezine spontane izljeve sreće i oduševljenja kad bi primila nekakvu košaricu s visibabama ili neki pijatić, nespretno oslikan temperama. U sjećanju mi je i moja prva vožnja na motoru, kako me je stariji brat konačno odlučio provozit na svom MZ-u, za 8 mart, pa smo usput svratili do livade na kojoj se moglo nać ranog proljetnog cvijeća, kako bi mamo odnesli, svaki svoju kiticu. Sjećam se toplog dana i onog nekog osjećaja, koji je izvirao iz mene, osjećaja da sam važan, da sam velik. Pobiramo cvijeće za mamu, a i konačno sam narastao toliko da me buraz hoće voziti na motoru : )). Koji fealing za jednog balavca.

Eto tako se prisjećam jednog, ne mogu reć praznika ili blagdana, ali dana kojeg smo svetkovali i držali do njega od uvjek. Danas sam na čuo na radiju, veli Krmpotić, da je jedino u Rusiji 8. mart, neradan dan. I to ne jedan, nego dva :). Ali OK, imamo mi tih blagdana, mislim ja, i kojeg previše, ali nije ni to sad toliko bitno.

Mene muči jedna druga stvar i bilo bi mi drago, kad bi se svekoliko pučanstvo, koje će ovo pročitati očitovalo o tome. Možda sam malkice i zakasnio, naime, riječ je o toliko u zadnje vrijeme spominjanom Valentinovu. Eto ni ne znam dali se to piše velikim ili malim početnim slovom : ))). Osmog marta ili majčinog dana, se sjećam dok sam još pišao u pelene. Ovo valentinovo nikako ne mogu progutat. Ne mogu se oteti dojmu, da je to samo jedan uvozni, kapitalistički, potrošački, američko-umjetni dan, kojeg su nama naivnim i blentavim hrvatima “uvalili”, kako bi još jednom u nekontroliranom stampedu pohodili razne metroe, getroe, kauflande i ostala “svetišta”

Dan zaljubljenih? Za moj pojam, to su bedastoće. Komu treba takav dan. Uostalom onome kome je stalo do nekoga i onome tko je zaljubljen, pa boli njega briga za cijeli svijet, a kamo li da će vodit računa o nekoj brojčici na kalendaru. A ako je nekome taj 14.02 potraban da bi se sjetio “dragoj” ili “dragom” poklonit nešto, a mislim, šta da kažem. Ljudi, volite i razveseljavajte ostale oko sebe, što češće, ne samo na neke određene datume.